I što s tim, pitate se? Eto, curetak se o tome izrazio javno, na Facebooku. Ponovo, što s tim, možda se i dalje pitate. Zapravo ništa, osim prezaštitničkih roditelja ove druge djevojčice koji se prijete policijom i tužbom, i vrše pritisak na školu da drastično kazni počiniteljicu.
Svaki stručan pedagog ili psiholog reći će vam kako je sukob u školama neizostavan dio odrastanja. Nikako poželjan, ali neizbježan. Uostalom, svaki roditelj djeteta u tim godinama može ispričati poneku “anegdotu” o dječjim sukobima. Oni su jednostavno neminovni – klinci ulaze u godine u kojima traže sebe, iskušavaju svoj položaj u društvu, zauzimaju stav i nastoje se u svom društvu ostvariti. Takve stvari teško prolaze bez sukoba.
Pozornost na nasilje u školi
Razlika je pritom u načinu sukobljavanja dječaka i djevojčica. Dok su dječaci otvoreniji i skloniji fizičkom obračunu, djevojčice su sklonije suptilnijim prikazima moći. Dečki će se brzo pofajtati, posvađati, pa i potući oko nečega što nama odraslima izgleda kao obična glupost, no njima je važan dio njihovog nestalnog svijeta odrastanja.
Djevojčice će se rjeđe potući, no one imaju suptilnije, socijalne mehanizme: svrstavanje u klanove, ogovaranje, izmišljanje lažnih priča, ostracizam. Njihovi psihološki udarci bole jednako kao i stvarni fizički udarci dječaka.
Pa ipak, unatoč činjenici da svi dječaci i sve djevojčice kroz školu prođu i te oblike vršnjačkog nasilja, rijetko se događaju drastični slučajevi.
Ipak, danas se više čuje o tim slučajevima, unatoč činjenici da je jednako tako bilo i dok smo mi bili školarci, i kao takvi ponašali smo se zapravo kao i naša djeca danas.
Jedan od razloga tome je senzibilizacija javnosti na problem nasilja u školi. Današnji roditelji više pažnje obraćaju na nasilje u školi, a prag tolerancije im je niži – što potvrđuje već spomenuta prijetnja tužbom.
Drugi razlog je eksternalizacija događaja u školi. Kad su se klinci nekad davno zakačili u školi, to bi uglavnom ostalo unutar razreda: vladao je strah od roditelja, a razgovor sa pedagogom bio je jedna od strašnijih stvari koja bi se učeniku mogla dogoditi. Nakon razgovora sa pedagogom obično bi uslijedio i razgovor u domu, nikad ugodan. Uostalom, danas smo se pofajtali, sutra smo opet dobri frendovi. Modrica više ili manje.
Klinci se ne plaše ni pedagoga ni nastavnika
Danas više nije tako. Razgovor sa pedagogom (u školi koja ima pedagoga) više nije uvod u niz neugodnih razgovora u školi i u domu, već, u očima mnoge djece dosadna glupost. Klinci se ne plaše pedagoga, niti se plaše nastavnika. Pritom riječ “plašenje” treba uzeti u kontekst ne nasilja, već autoriteta. Jedan od uzročnika tog fenomena su i prezaštitnički nastrojeni roditelji, koji se nimalo objektivno uvijek svrstavaju u zaštitu vlastitog djeteta, bilo ono krivo ili ne.
Eksternalizacija događaja u školi ne bi se dogodila da nije tog gubitka autoriteta škole, to valja imati na umu. Kad već nema autoriteta, i kad nema kazne, zašto bismo tajili naše male školske događaje?
Internet je postao izvrsno mjesto za eksternalizaciju školskih afera: impersonalan, udaljen, jednostavno dohvatljiv iz doma, a globalan.
Fantastično mjesto za prezentaciju mladog samootkrivenog centra Svemira, zar ne? Čemu se ograničiti na komunikaciju samo sa ekipom iz kvarta kad postoji način da cijeli svijet sazna za nevjerojatne cool stvari koje teenager radi?
Kako u tim godinama i nasilje nad vršnjacima može biti cool, konfuznom mladom umu prirodno je staviti prizor nasilja nad vršnjakom na Facebook.
Tko će vas uhvatiti dok šarate po virtualnom zidu?
Ah, taj Facebook, sa svojim grupama obožavatelja i mrzitelja nekoga ili nečega, sa zajedljivim i grubim komentarima, grupama koje ponižavaju pojedince... nemojte misliti kako je taj neki Facebook prava Sodoma i Gomora Interneta. Ograničimo li se samo na teenagere, otkrit ćemo kako postoje i drugi on-line servisi koji već bilježe znakovite i nimalo bezazlene slučajeve nasilja: faktički bilo koje mjesto na kojem je moguće ostaviti ponižavajuću dezinformaciju o nekome, a da pritom uživa određenu popularnost među vršnjacima, može postati mjesto napada. Nekad se uvredljive poruke šaralo po zidovima, jer nije bilo Interneta. Sad je lakše – ako vas tko uhvati kako šarate po zidu, jao vama; no, tko će vas uhvatiti dok šarate po virtualnom zidu?
Vjerovali ili ne, hoće. U slučaju maltretiranja učenika u Bjelovaru, na forumu Index.hr pojavila su se (vjerujem na veliku radost njihovih roditelja) imena i prezimena školskih kolega koji su napravili navedenu Facebook grupu. Batina ima dva kraja.
Klinci često olako shvaćaju privatnost. Privatnost je, u svijetu dokazivanja i traženja svog mjesta pod suncem, često puta smetnja. Zbog toga oni rijetko paze na osobne podatke, a sve što rade, vole raditi javno. A kako nemaju obzira prema vlastitoj privatnosti, tim manje poštuju privatnost drugih. Ogovaranje? Tračanje? Laganje? Defamiranje? Sve su te stvari potpuno normalne za nekoga tko privatnost smatra drugorazrednom stvari, a počinitelj ne osjeća kako je učinio nešto posebno ružno ili neprihvatljivo. Osjećaj poniženja kojeg pritom stvaraju žrtvi nije kolateralna, već primarna posljedica – stvari se stavljaju na Internet zato da ih žrtva pronađe.
No, djeca ipak žive u svijetu odraslih, a tamo važe neka druga pravila. U svijetu odraslih, majka jednog teenagera tužila je četvoricu njegovih vršnjaka zbog lažnog, defamirajućeg profila na Facebooku, koji je njenog sina prikazivao kao homoseksualca rasista. S druge strane, jedna američka organizacija za zaštitu ljudskih prava tužila je školu koja je kaznila učenice zbog nezgodnih fotografija na servisu MySpace, smatrajući to povredom njihove privatnosti. Jedna pak teenagerica podizanjem tužbe protiv Facebooka i školskih kolega zbog defamatorne grupe nada se svoje patnje kompenzirati odštetom od 3 milijuna dolara.
Facebook grupa - modernizirani način tračanja
Što se to tako drastično promjenilo ulaskom tehnologije u svijet mladih? Ne mnogo. Iako mi se čini kako je u moje vrijeme bilo puno manje ovoga, činjenica je da smo se i mi kao klinci fajtali, i da su cure psihički maltretirale jedna drugu, i sve je to bilo više ili manje slično onome što se događa danas. Facebook grupa zapravo je tek modernizirani način tračanja, a iako kao medij jest globalna, takva grupa ionako će privući samo lokalne vršnjake. Koga zanima je li onaj klinac glup, je li ona djevojčica debela, ima li tko krivi nos ili je štreber? Nikoga osim njihovih vršnjaka i poznanika, a oni bi to saznali i bez Interneta. Posebice kada je riječ o zatvorenoj grupi.
Posve druga stvar događa se kada ekipa snimi maltretiranje učenika i objavi to na Internetu. Možda griješim, ali mislim da tu stvar postaje puno ozbiljnija od lokalnog tračanja tko ima krive noge a tko nosi pepeljarke.
Vratimo se na slučaj dvije djevojčice sa početka teksta. One se, eto, baš ne vole, pa je tako krenula Facebook grupa. Na grupi je žrtva postala ružna, glupa i debela. Za razliku od video materijala o fizičkom maltretiranju učenika u Bjelovaru od strane gotovo cijelog razreda, u ovom slučaju možemo reći kako je riječ o poprilično benignoj, takoreći “uobičajenoj” prepirci teenagerica. Ti si glupa – a ti si debela.
Ovim nikako ne želim opravdavati ni tako benigno nasilje, ali rado ću ukazati na reakciju roditelja žrtve, koji su roditeljima zlostavljačice priprijetili sudskom tužbom. Dapače, čini se kako i školu forsiraju da zlostavljačicu kazni što je moguće težom kaznom.
Nazvavši aktere ove male afere pravim imenom – zlostavljačicom i žrtvom (bez obzira na moguće prijašnje odnose te dvije djevojčice), postavimo stvari u odgovarajući kontekst. Je li zlostavljačica pogriješila? Jest, i toga su njeni roditelji svjesni. Je li žrtva žrtva? Jest, unatoč tvrdnjama kako je baš današnja žrtva prije toga bila zlostavljačica današnje zlostavljačice. Klasičan razvoj događaja, rekao bih, no jedno nasilje ne opravdava drugo.
Nasilje je postalo transparentnije
Jesu li roditelji u pravu kad prijete sudom? Čini mi se kako je u ovom slučaju riječ o pokušaju zastrašivanja druge strane. Iskreno, ne znam suca koji bi ozbiljno shvatio tužbu tih roditelja protiv roditelja djevojčice koja je njihovu kćer nazvala ružnom i debelom.
Treba li reagirati škola? Ovo je vrlo dobro pitanje. Za razliku od bjelovarskog slučaja, gdje se nasilje nad djetetom dogodilo u samoj školi, ovaj slučaj nije se dogodio u školi. Baš kao i u slučaju kada se klinci potuku u parku ili drugdje izvan škole, dobro je da škola za to zna kako bi se moglo pratiti ponašanje djece unutar škole, ali u tom slučaju arbitar sukoba ne može biti škola, već sami roditelji. Forsiranje škole da kažnjava učenike za stvari koje se nisu dogodile u školi loša je zamjena za roditeljski odgoj i vrijeme posvećeno vlastitom djetetu.
Što učiniti?
Pa, dragi roditelji, postoji nekoliko relativno jednostavnih stvari koje zaista možete učiniti. Svakako je važno djecu podučiti privatnosti i objasniti im zašto je važno čuvati privatnost. Valja se i familijarizirati sa novim tehnologijama, pokušati shvatiti zašto su djetetu privlačne, i sa njim razgovarati o tome.
Najzad, sve dosadašnje knjige o odgoju djece važe i dalje – pravila su ista, promjenio se samo komunikacijski medij. Zato, nemojte se čuditi Facebooku – on nije otvorio nikakva nova paklena vrata teenagerskog nasilja, on ga je samo učinio transparentnijim (time i lakšim za uočavanje i korekciju).
