Ilustratorica Mara (lik izmišljen za ovu priliku) priča da je prvi put kad je pokazala skicu chatbotu osjećala nelagodu, kao da nekome daje na uvid dnevnik. “Bojala sam se da će mi reći da je ideja prosječna, ili još gore, da će je odmah učiniti boljom nego što je bila”, kaže. Nakon tjedan dana shvatila je da joj alat ne oduzima ideje, nego ih vraća u drugačijem obliku. “Kad si sam, ideja ostane onakva kakva je. Kad je nekome ispričaš, čuješ što si zapravo rekao.”
Takva suradnja rijetko izgleda kao čarobni štapić. Češće je to dugo prepucavanje: čovjek predloži, stroj ponudi desetak varijanti, čovjek odbaci devet, a deseta mu potakne misao koju sam ne bi smislio. Kreativnost se tako premješta iz stvaranja iz ničega u biranje, sastavljanje i prepoznavanje onoga što vrijedi. Urednici, dizajneri i pisci sve češće opisuju svoj posao kao “režiranje” više mogućnosti, a ne kao jednokratni čin nadahnuća.
Postoji i druga strana. Kritičari upozoravaju na opasnost uniformnosti. Ako svi traže savjet od istog alata, tekstovi, slike i slogani mogu početi sličiti jedni drugima, glatki i ugodni, ali bez prepoznatljivog rukopisa. Zagovornici odgovaraju da to ovisi o korisniku: tko prihvaća prvi prijedlog, dobiva prosjek, a tko se raspravlja, ispravlja i traži neočekivano, dobiva nešto svoje.
Zanimljivo je i što se događa s vještinama. Neki stvaratelji tvrde da su zahvaljujući alatu brže dolazili do faze u kojoj stvarno uče: ne više u pisanju prve verzije, nego u procjenjivanju što je dobro, a što samo zvuči dobro. Drugi priznaju da im je teže podnijeti prazan list jer se previše oslanjaju na to da im netko “zagrije motor”.
Možda je najbolji test jednostavan: kad završite rad, možete li objasniti zašto ste donijeli svaku odluku? Ako možete, autor ste vi, bez obzira na to tko je predložio prvu rečenicu. A ako ne možete, vrijedi se vratiti na početak i ponovno odlučiti.