Sve više ljudi priznaje da s chatbotom razgovara onako kako nekad nije ni s kim: bez straha da će zvučati glupo, bez gledanja na sat, u dva ujutro. Pitaju ga kako napisati otkaz, kako objasniti djetetu zašto je nebo plavo, što da kuhaju za večeru ili kako početi pismo koje odgađaju već mjesecima.
Takva dostupnost ima svoju draž, ali i granice. Chatbot ne pamti život kao što ga pamti prijatelj, ne ide s vama na kavu i ne može preuzeti odgovornost za vaše odluke. Odgovara tečno i ljubazno, a ta tečnost može stvoriti dojam bliskosti veći od one koja stvarno postoji. Nije slučajno što mnogi korisnici, kad ih se pita, razgovor opisuju kao “ugodan”, a rjeđe kao “dubok”.
Psiholozi iz izmišljene ankete provedene za ovaj tekst predlažu jednostavno pravilo: koristite ga kao alat za razmišljanje, a ne kao zamjenu za ljude. Dobar je za vježbanje teškog razgovora, razjašnjavanje misli, pripremu za intervju ili brzo učenje nečeg novog. Za samoću, tugu i velike životne odluke treba vam netko tko vas poznaje i tko će sutra još biti tu.
Razgovori s chatbotom mogu pomoći i kao “gumeni patkica” za razmišljanje: samo formuliranje problema često otkrije rješenje. Ali važno je primijetiti kada razgovor prestane služiti tome i počne zamjenjivati ono što bismo inače potražili drugdje: poziv prijatelju, šetnju, razgovor s kolegom ili stručnu pomoć.
I još nešto: chatbot može pogriješiti, i to samouvjereno. Zato mu vjerujte onoliko koliko biste vjerovali pametnom, ali nepoznatom sugovorniku u vlaku, dakle dovoljno za razgovor, ali ne i za slijepo slijeđenje. Važne činjenice, osobito o zdravlju, novcu i pravu, uvijek provjerite i na drugom mjestu.