Lijepa naša domovino

Stihovi himne Republike Hrvatske 🇭🇷 prvi su put ugledali svjetlo dana prije točno 189 godina. Na naslovnici desetoga broja Danice, koja je objavljena na današnji dan 1835. godine, Antun Mihanović objavio je pjesmu Horvatska domovina u kojoj zanosnim tonom pjeva o svojoj domovini i u skladu s poetikom hrvatskog narodnog preporoda poziva sunarodnjake na borbu za očuvanje nacionalnoga identiteta.

Ustavnim amandmanom 1972. godine Mihanovićevi stihovi zadobivaju status državne himne, a taj je status prenesen i u Ustav Republike Hrvatske 1990. godine. Iste je godine donesen zakon o državnim obilježjima kojim su propisane i riječi i glazba himne: tekst himne prve su dvije i posljednje dvije strofe Mihanovićeve pjesme, a glazbu potpisuje Josip Runjanin, koji je hrvatsku himnu uglazbio davne 1846. godine.

Petar Preradović

JEZIK RODA MOGA

U kretu si gipkom, lakom,

Podaje se dahu svakom,

I mreška se i propinje,

(Kakva moć je vjetra koga) –

Zuji, zveči, zvoni, zvuči,

Šumi, grmi, tutnji, huči –

To je jezik roda moga!

Koliko se hvale puci

Svaki svojim tobož slavnim,

Kad ih s njime divnim sravnim,

To su meni mrtvi zvuci;

Nijesu srcu sladost medna,

Nit su duhu krilna sila,

Nit bukte kroz sva bila,

Ko što njegva riječca jedna!

Sile mu je glas olujne,

Njemu riječi te se ore,

Kao munje kad se bore,

A ko vali rijeke bujne,

Provaljuju kroz sve uze,

Listom dižu srca, duše,

I sobom ih tamo ruše

Kud im struja tečaj uze.

Molitve su kada silom

Uzneseni u mah diže,

On uznosom nebo stiže

I omili bogu milom;

Jer mu tad je krotka sila,

Sladost nježna, vatra sveta,

S kojih ocu od djeteta

Jedino je molba mila.

Tuga, žalost, bol i muka

Sa vajom si i lelekom

Na njem ječe živom jekom;

Kad zacvili il zakuka

Koje slasti miloj sjeni,

Udesa li crnoj stopi,

U suze ti ćut rastopi,

Il ti srce okameni.

U radosti na sto strukâ

Sretnom čuvstvu izraz nađe

I lijeva ga ponajslađe

U miline svoga zvuka,

Probuđuje sve duhove

Dobre volje, blage ćudi,

Širi ruke, širi grudi

I u kolo ljubav zove.

Slavulj-pticu slušaj sitnu

Kad zahladi ljetno veče,

Kako njojzi glasak teče

Na ugodu nedohitnu;

To je njegva nježnost prava

U glasila drugoj slici –

Otkud ime slavulj-ptici,

Njegvom glasu otud slava.

Ljubu pitam: je li moja –

A ona mi slatkom riječi

Svake sumnje sjen prepriječi

Veleć: Tvoja, uvijek tvoja!

O ta radost prevelika

Još se većom meni čini

Po sladosti i milini

Premiloga mog jezika!

Njime milim, krasnim zato

I odijevam svoje pjesme.

Oj! spjevi su njemu česme

S kojih teče obilato

I put neba silno štrca,

A odozgo rosom blagom

Po rodu se siplje dragom,

I uvela krijepi srca.

Oj! roda mi slavni glase,

Razliježi se na sve strane

Zemlje tobom opjevane

I ushićuj srca za se!

Grozno kao s božje trube

Uvjeri ih tvrdom vjerom

Da tu vrijede samo mjerom

Kom po tebi dom svoj ljube!

Naše gore list, 1862.